Postoji li Bog?

Postoji li Bog? Evo pet dobrih razloga za smatrati da Bog postoji:

1. Bog objašnjava postanak svemira.

2. Bog objašnjava finu ugođenost svemira za inteligentan život.

3. Bog objašnjava objektivne moralne vrjednote u svijetu.

4. Bog objašnjava Isusov život, smrt i uskrsnuće.

5. Boga se može neposredno spoznati i iskusiti.

Postoji li Bog? C. S. Lewis jednom je primijetio da Bog nije vrsta stvari glede koje se može biti umjereno zainteresiran.

Na kraju krajeva, ako Bog ne postoji, nema razloga uopće zanimati se za Boga.

S druge strane, ako Bog postoji, to je od najveće važnosti i naša bi temeljna briga trebala biti kako biti u ispravnome odnosu s tim bićem o kojemu u svakome trenutku ovisi naša sama egzistencija.

Stoga ljudi koji sliježu ramenima govoreći: „Postoji li Bog? Koju li to razliku čini?“ samo pokazuju da još nisu jako duboko promislili o tome problemu. Čak i ateistički filozofi poput Sartrea i Camusa – koji su vrlo ozbiljno promislili o tome problemu – priznaju da Božja opstojnost čini golemu razliku za čovjeka.

Dopustite mi da navedem barem tri razloga zašto je pitanje o Božjoj opstojnosti toliko važno.

Tri razloga zašto je Božja opstojnost važna

Prvi razlog: Život je u konačnici besmislen bez Boga

Ako Bog ne postoji, život je u konačnici besmislen. Ako je tvoj život osuđen na svršetak u smrti, u konačnici nije važno kako živiš. Na kraju nema istinske razlike postojao ti ili ne.

Naravno, tvoj bi život mogao imati relativan značaj time što si utjecao na druge ili tijek povijesti. No u konačnici čovječanstvo je osuđeno propasti u toplinskoj smrti svemira. U konačnici nije važno tko si ili što činiš. Tvoj je život nevažan.

Dakle, znanstvenikovi doprinosi napretku ljudskoga znanja, doktorovo istraživanje radi ublažavanja boli i patnje, diplomatova nastojanja da osigura mir u svijetu, žrtve dobrih ljudi širom svijeta radi poboljšanja sudbine čovječanstva – sve se te stvari u konačnici svode ni na što.

Prema tome, ako je ateizam istinit, život je u konačnici besmislen.

Drugi razlog: Bez Boga živimo bez nade

Ako Bog ne postoji, u konačnici moramo živjeti bez nade. Ako nema Boga, u konačnici nema nade za izbavljenje od manjkavosti naše konačne egzistencije.

Primjerice, nema nade za izbavljenje od zla. Iako se mnogi ljudi pitaju kako je Bog mogao stvoriti svijet koji sadrži toliko zla, daleko najveći dio patnje u svijetu posljedica je čovjekove vlastite neljudskosti spram čovjeka. Strava dvaju svjetskih ratova prošloga stoljeća uništila je naivni optimizam XIX. stoljeća o ljudskome napretku.

Ako Bog ne postoji, onda smo beznadno zatočeni u svijetu ispunjenim bezrazložnom i neotkupljenom patnjom i ne postoji nada za izbavljenje od zla.

Ili pak, ako nema Boga, nema nade u izbavljenje od starenja, bolesti i smrti. Iako je za vas kao studente možda teško razmišljati o tome, otriježnjujuća je činjenica da, osim ako ne umrete mladi, jednoga ćete dana vi – vi sami – biti stari muškarac ili stara žena koji će voditi izgubljenu bitku sa starenjem u borbi protiv neizbježnoga napredovanja propadanja, bolesti, a možda i senilnosti. I naposljetku i neizbježno vi ćete umrijeti. Nema života nakon groba. Dakle, ateizam je filozofija bez nade.

Treći razlog: Ako Bog postoji, možeš osobno upoznati Njegovu ljubav

S druge pak strane, ako Bog postoji, ne samo da postoje smisao i nada već i mogućnost da osobno upoznamo Boga i Njegovu ljubav.

Razmislite o tome!

Da bi beskonačni Bog ljubio tebe i da bi želio biti tvoj osobni prijatelj! To bi bio najviši status koji bi ljudsko biće moglo uživati!

Jasno, ako Bog postoji, ne samo da je to presudno važno za čovječanstvo općenito nego bi i za tebe moglo učiniti razliku koja će ti promijeniti život.

Doduše, ništa od ovoga ne pokazuje da Bog postoji. No pokazuje da Božja opstojnost čini golemu razliku. Prema tome, čak i ako bi dokazna građa za i protiv Božje opstojnosti apsolutno gledajući bila jednaka, smatram da bi bilo razumno vjerovati u Njega. Drugim riječima, ako bi dokazna građa bila jednaka, čini mi se upravo iracionalno dati prednost smrti, uzaludnosti i očaju pred nadom, smislenošću i srećom.

Međutim, zapravo ne smatram da je dokazna građa apsolutno gledajući jednaka. Smatram da postoje dobri razlozi za vjerovati u Boga i danas ću vam ukratko izložiti pet od tih razloga. Čitave su knjige napisane o svakome od njih tako da imam vremena predstaviti vam samo kratku skicu svakoga argumenta, a tijekom rasprave možemo ući dublje u one o kojima biste htjeli razgovarati.

Postoji li Bog? Kao putnici na stazi života, cilj nam je objasniti stvari, pokušati shvatiti kakav je svijet. Hipoteza da Bog postoji objašnjava širok raspon iskustvenih činjenica.

Bog objašnjava postanak svemira

Jeste li se ikada pitali odakle je nastao svemir? Zašto sve to postoji, a ne ništa? Ateisti su obično govorili da je svemir jednostavno vječan, i to je sve.

Međutim, to je zasigurno nerazumno. Razmislite malo o tome. Ako svemir nikad nije imao početak, to znači da je broj prošlih događaja u povijesti svemira beskonačan. No matematičari prepoznaju da postojanje aktualno beskonačnoga broja stvari dovodi do proturječjā.

Primjerice, koliko je beskonačnost minus beskonačnost? Pa, matematički, dobit ćete proturječne odgovore. To pokazuje da je beskonačnost samo ideja u vašem umu, a ne nešto što postoji u stvarnosti. David Hilbert, možda najveći matematičar dvadesetoga stoljeća, tvrdi da se beskonačnost ne može pronaći nigdje u stvarnosti. Niti postoji u prirodi niti pruža legitiman temelj za racionalnu misao. Uloga koja preostaje beskonačnosti jest isključivo ona ideje.[1]

No to povlači za sobom da, budući da prošli događaji nisu samo ideje, već su stvarni, broj prošlih događaja mora biti konačan. Prema tome, niz prošlih događaja ne može ići beskonačno unatrag. Radije, svemir je morao početi postojati.

Ovu su konkluziju potvrdila izvanredna otkrića u astronomiji i astrofizici.

U jednom od najzapanjujućih razvoja u modernoj znanosti, sada posjedujemo vrlo snažnu dokaznu građu da svemir nema vječnu prošlost, nego ima apsolutni početak prije otprilike 13 milijardi godina u kataklizmičkome događaju znanom kao Veliki prasak. Ono što Veliki prasak čini toliko zapanjujućim jest da predstavlja početak svemira doslovno ni iz čega. Tȁ sva materija i energija, pa čak i sami fizički prostor i vrijeme, počeli su postojati Velikim praskom.

Kao što objašnjava fizičar P. C. W. Davies, „početak postojanja svemira, na način na koji se o tome raspravlja u modernoj znanosti ... nije samo stvar nametanja neke vrste organizacije ... na prethodno nekoherentno stanje, nego doslovno početak postojanja svih fizičkih stvari ni iz čega.“[2]

Naravno, tijekom godina osmišljene su alternativne teorije da bi se izbjegao taj apsolutni početak, ali nijedna od tih teorija kod znanstvene se zajednice nije iskazala plauzibilnijom od teorije Velikoga praska.

Zapravo, Arvind Borde, Alan Guth i Alexander Vilenkin uspjeli su 2003. godine dokazati da bilo koji svemir koji je, u prosjeku, u stanju kozmičke ekspanzije ne može biti vječan u prošlost, nego mora imati apsolutan početak. Vilenkin ne okoliša:

„Kaže se da argument uvjerava razumne ljude, a dokaz je potreban da se uvjeri čak i nerazumna čovjeka. S dokazom na raspolaganju, kozmolozi se više ne mogu skrivati iza mogućnosti svemira koji ide beskonačno u prošlost. Nema bijega, moraju se suočiti s problemom kozmičkoga početka.“^[3]

Taj je problem lijepo sažeo Anthony Kenny sa Sveučilišta u Oxfordu. On piše: „Zagovaratelj teorije Velikoga praska, barem ako je ateist, mora vjerovati da je svemir nastao ni iz čega i ni po čemu.“^[4]

No to zasigurno nema smisla!

Ni iz čega ništa ne nastaje. Zašto onda svemir postoji umjesto jednostavno ništa? Odakle je došao? Mora postojati uzrok koji je doveo svijet u postojanje.

Dosadašnji argument možemo sažeti na sljedeći način:

1. Sve što počne postojati ima uzrok.

2. Svemir je počeo postojati.

3. Dakle, svemir ima uzrok.

S obzirom na istinitost dviju premisa, konkluzija nužno slijedi.

Po samoj naravi stvari, ovaj uzrok mora biti neuzrokovano, nepromjenjivo, bezvremeno i nematerijalno biće koje je stvorilo svemir. Mora biti neuzrokovan jer smo vidjeli da ne može postojati beskonačan regres uzroka. Mora biti bezvremen i stoga nepromjenjiv – barem bez svemira – jer je stvorio vrijeme. Zato što je stvorio prostor, i njega mora transcendirati i stoga biti nematerijalan, bestjelesan.

Štoviše, argumentirao bih da također mora biti osoban. Tȁ kako bi inače bezvremeni uzrok uspio proizvesti vremenski učinak kao što je svemir? Kada bi uzrok bio mehanički upravljajući skup nužnih i dovoljnih uvjeta, uzrok nikada ne bi mogao postojati bez učinka.

Primjerice, uzrok je zamrzavanja vode to što je temperatura ispod 0° Celzijeva. Kada bi temperatura bila ispod 0° od vječnosti, tada bi sva voda bila zamrznuta od vječnosti. Bilo bi nemoguće za vodu početi se zamrzavati tek prije konačne količine vremena. Dakle, ako je uzrok trajno prisutan, učinak bi također trebao biti trajno prisutan. Jedini način da uzrok bude bezvremen a da učinak počne postojati u vremenu jest da uzrok bude osoban činitelj koji slobodno izabire stvoriti učinak u vremenu bez bilo kakvih prethodnih determinirajućih uvjeta.

Primjerice, čovjek koji sjedi od vječnosti mogao bi slobodno izabrati ustati. Prema tome, došli smo ne samo do transcendentnoga uzroka svemira već i do njegova osobnog Stvoritelja.

Nije li nevjerojatno da teorija Velikoga praska tako potvrđuje što je kršćanski teist oduvijek vjerovao: da je u početku Bog stvorio svemir?

Stavljam sada pred vas: što vam ima više smisla? Da je kršćanski teist u pravu ili da je svemir iznenada nastao ni iz čega bez uzroka? Ja barem nemam problema u procjeni tih alternativa!

Bog objašnjava finu ugođenost svemira za inteligentan život

Tijekom posljednjih otprilike 40 godina znanstvenici su otkrili da postojanje inteligentnoga života ovisi o složenoj i finoj ravnoteži početnih uvjeta danih u samome Velikom prasku. Znanstvenici su nekoć vjerovali da koji god bili početni uvjeti svemira, inteligentan bi se život jednom mogao razviti. No sada znamo da je naše postojanje uravnoteženo poput hoda po oštrici noža. Postojanje inteligentnoga života ovisi o uroti početnih uvjeta koji su morali biti fino ugođeni do razine koja je doslovno neshvatljiva i neizračunljiva.

Dvije su vrste ove fine ugođenosti.

Prvo, kada se prirodni zakoni izraze matematičkim jednadžbama, naći ćete da se u njima pojavljuju određene konstante poput one gravitacijske. Te konstante nisu određene prirodnim zakonima. Prirodni zakoni slažu se sa širokim rasponom vrijednosti tih konstanti.

Drugo, uz te konstante postoje i određene proizvoljne veličine koje su jednostavno postavljene kao početni uvjeti nad kojima prirodni zakoni djeluju, primjerice, količina entropije ili ravnoteža između materije i antimaterije u svemiru. Sad, sve te konstante i veličine padaju u izuzetno uzak raspon vrijednosti koje dopuštaju život. Ako bi se te konstante ili veličine i najmanje promijenile, ne bi postojao nikakav život jer bi se uništila ravnoteža koja ga dopušta.

Primjerice, fizičar P. C. W. Davies izračunao je da bi promjena snage gravitacijske sile ili nuklearne slabe sile za 1 u 10¹⁰⁰ dijelova spriječila svemir koji dopušta život. Kozmološka konstanta, koja pokreće inflaciju svemira i koja je odgovorna za nedavno otkriveno ubrzanje širenja svemira, neobjašnjivo je fino ugođena na otprilike 1 u 10¹²⁰ dijelova.

Roger Penrose, sa Sveučilišta u Oxfordu, izračunao je kako su izgledi slučajnoga postojanja niskih entropijskih uvjeta u Velikome prasku 1 u 10^10(123). Penrose komentira: „Ne mogu se niti sjetiti da sam u fizici ikada vidio bilo što drugo čija bi se preciznost približila, čak i izdaleka, vrijednosti poput 1 u 10^10(123)“.^[5] I nije samo slučaj da svaka konstanta ili veličina mora biti izvanredno fino ugođena; njihovi omjeri jednih prema drugima također moraju biti fino ugođeni. Prema tome, nevjerojatnost se umnaža s nevjerojatnošću i opet s nevjerojatnošću dok nam se ne počne vrtjeti u glavi od neshvatljivih brojeva.

Sad, postoje tri mogućnosti da bi se objasnila prisutnost ove fine ugođenosti svemira: fizička nužnost, slučaj ili dizajn.

Prva alternativa drži da postoji neka nepoznata Teorija svega, koja bi objasnila zašto svemir jest takav kakav jest. Moralo je biti tako i zapravo nije postojalo nikakve ili pak malo šanse da svemir ne dopušta život.

Nasuprot tomu, druga alternativa tvrdi da je fina ugođenost svemira u potpunosti posljedica slučajnosti. To što svemir dopušta život samo je slučaj i mi smo sretnici. Treća alternativa odbacuje oba navedena objašnjenja u korist inteligentnoga Uma kao autora kozmosa, kao onoga koji je dizajnirao svemir da dopušta život.

Koja je od ovih alternativa najvjerojatnija?

Prva je alternativa izvanredno neplauzibilna. Jednostavno ne postoji fizički razlog zašto bi te konstante i veličine trebale imati vrijednosti koje imaju. Kao što napominje P. C. W. Davies:

„Čak i kada bi fizikalni zakoni bili jedinstveni, ne slijedi da je sâm fizički svemir jedinstven. ... Fizikalni zakoni moraju se dopuniti kozmičkim početnim uvjetima. ... Ne postoji ništa u sadašnjim idejama o 'zakonima početnih uvjeta' što bi makar izdaleka sugeriralo da bi njihova konzistentnost s fizikalnim zakonima implicirala jedinstvenost. Daleko od toga. ... Stoga, čini se da fizički svemir ne treba biti takav kakav jest: mogao je biti drugačiji.“^[6]

Primjerice, kandidat koji do sada najviše obećava da postane teorija svega – teorija superstruna ili M-teorija – ne uspijeva na jedinstven način predvidjeti naš svemir.

Zapravo, teorija struna dopušta „kozmički krajobraz“ od otprilike 10⁵⁰⁰ različitih svemira kojima upravljaju sadašnji prirodni zakoni tako da ona ne čini ništa da bi promatrane vrijednosti konstanti i veličina učinila fizički nužnima.

Što je onda s drugom alternativom, da je fina ugođenost svemira posljedica slučaja?

Problem s ovom alternativom jest da su izgledi protiv toga da svemir bude pogodan za život toliko nezamislivo veliki da se nije moguće s njima razumno suočiti. Čak i ako će unutar kozmičkoga krajobraza postojati golem broj svemira koji dopuštaju život, svejedno će broj svemira pogodnih za život biti nezamislivo sićušan u usporedbi s čitavim krajobrazom tako da je postojanje svemira koji dozvoljava život fantastično nevjerojatno.

Studenti ili laici koji odvažno tvrde: „To se moglo dogoditi slučajno!“ jednostavno ne uspijevaju pojmiti fantastičnu preciznost fino ugođenih preduvjeta za život. Oni nikada ne bi prihvatili takvu hipotezu u bilo kojem drugom području svojega života – primjerice, da bi objasnili kako se tijekom noći pojavio automobil na nečijem prilazu.

Neki su ljudi pokušali izbjeći ovaj problem tvrdeći da se doista ne bismo trebali iznenaditi fino ugođenim uvjetima svemira. Tȁ kada svemir ne bi bio fino ugođen, onda ne bismo bili ovdje da bismo se iznenadili zbog toga!

S obzirom na to da smo ovdje, trebali bismo očekivati da je svemir fino ugođen. Međutim, takvo je zaključivanje logički pogrješno. To možemo pokazati paralelnom ilustracijom.

Zamislite da putujete u inozemstvo i da ste uhićeni zbog izmišljenih optužbi za posjedovanje droge i odvučeni pred streljački vod od 100 obučenih strijelaca čije su puške usmjerene prema vašem srcu da bi vas pogubili. Čujete danu zapovijed: „Priprema! Ciljaj! Pucaj!“ i čujete zaglušujuću tutnjavu pušaka. No onda opažate da ste živi, da je svih 100 obučenih strijelaca promašilo.

Sad, što biste zaključili?

„Pa, mislim da doista ne bih trebao biti iznenađen što su svi promašili. Na kraju krajeva, da nisu promašili, ne bih bio ovdje da bih se iznenadio! S obzirom na to da sam ovdje, trebao bih očekivati da svi promaše.“

Naravno da ne!

Odmah biste posumnjali da su svi oni namjerno promašili, da je čitava stvar bila namještena, da ju je netko iz nekog razloga izrežirao. I dok se ne biste iznenadili što ne opažate da ste mrtvi, bili biste uistinu iznenađeni što opažate da ste živi. Na isti način, s obzirom na nevjerojatno finu ugođenost svemira za inteligentan život, razumno je zaključiti da to nije zbog slučaja, već zbog dizajna.

Da bi spasili alternativu slučajnosti, njezini su zagovornici stoga bili prisiljeni usvojiti hipotezu da postoji beskonačan broj nasumično uređenih svemira koji čine neku vrstu ansambla svjetova ili multiverzum, kojega je naš svemir samo jedan dio. Negdje u tom beskrajnom ansamblu svjetova slučajno će se pojaviti fino ugođeni svemiri, a mi, eto, jedan smo takav svijet.

Postoje, međutim, najmanje dva velika nedostatka hipoteze ansambla svjetova:

Prvo, nema dokaza da takav ansambl svjetova postoji. Nitko ne zna postoje li drugi svjetovi. K tomu, prisjetite se da su Borde, Guth i Vilenkin dokazali da bilo koji svemir koji je u stanju kontinuirane kozmičke ekspanzije ne može biti beskonačan u prošlost. Njihov se teorem odnosi i na multiverzum. Prema tome, budući da je prošlost konačna, dosad je mogao nastati samo konačan broj drugih svjetova tako da nema jamstva da će se pojaviti fino ugođeni svijet u ansamblu.

Drugo, ako je naš svemir samo nasumičan član beskonačnoga ansambla svjetova, onda je daleko veća vjerojatnost da bismo trebali opažati znatno drukčiji svemir od onoga kakvog doista opažamo.

Roger Penrose izračunao je da je nepojmljivo vjerojatnije da bi se naš Sunčev sustav odjednom formirao nasumičnom kolizijom čestica negoli da postoji fino ugođeni svemir. (Penrose potonje u usporedbi naziva „bezvrijednim sitnišem“.^[7]) Prema tome, ako bi naš svemir bio samo nasumičan član ansambla svjetova, nepojmljivo je vjerojatnije da bismo opažali svemir koji nije ništa veći od našega Sunčeva sustava.

Ili opet, ako bi naš svemir bio samo nasumičan član ansambla svjetova, onda bismo trebali opažati vrlo neobične događaje, poput konjā koji iznenada nastaju i nestaju nasumičnim kolizijama ili strojeva koji se ne zaustavljaju, jer takve su stvari daleko vjerojatnije od toga da sve prirodne konstante i veličine padnu u gotovo infinitezimalno malen raspon koji dopušta život.

Opazivi svemiri poput takvih mnogo su brojniji u ansamblu svjetova negoli svijet poput našega i, prema tome, trebali bismo ih opažati. Budući da nemamo takva opažanja, ta činjenica snažno opovrgava hipotezu multiverzuma. Prema tome, barem prema ateizmu, vrlo je vjerojatno da ne postoji ansambl svjetova.

Tako opet izgleda da se pogled koji su kršćanski teisti oduvijek držali, da postoji inteligentan dizajner svemira, čini puno smislenijim od ateističkoga pogleda da svemir naprosto postoji zbog slučajne do u neshvatljivu preciznost fine ugođenosti za inteligentan život.

Taj drugi argument možemo sažeti na sljedeći način:

1. Fina je ugođenost svemira rezultat ili fizičke nužnosti, ili slučaja, ili dizajna.

2. Nije rezultat fizičke nužnosti ili slučaja.

3. Dakle, rezultat je dizajna.

Bog objašnjava objektivne moralne vrjednote u svijetu

Postoji li Bog? Ako Bog ne postoji, onda ne postoje objektivne moralne vrjednote. Reći da postoje objektivne moralne vrjednote znači reći da je nešto ispravno ili pogrješno neovisno o tome vjeruje li itko da je tomu tako.

To znači reći da je, primjerice, nacistički antisemitizam bio moralno pogrješan, čak i ako su nacisti koji su izvršili holokaust smatrali da je dobar; i da bi i dalje bio pogrješan čak i da su nacisti pobijedili u Drugome svjetskom ratu i da su uspjeli istrijebiti ili isprati mozak svima koji se nisu slagali s njima. A tvrdnja je da u odsutnosti Boga moralne vrjednote ne bi bile objektivne u tome smislu.

Mnogi se i teisti i ateisti slažu oko toga.

Primjerice, pokojni J. L. Mackie sa Sveučilišta u Oxfordu, jedan od najutjecajnijih ateista našega doba, priznao je: „Ako ... postoje ... objektivne vrjednote, onda je Božja opstojnost vjerojatnija nego što bi bila bez njih. Prema tome, imamo obranjiv argument iz moralnosti za Božju opstojnost.“^[8] No da bi izbjegao Božju opstojnost, Mackie je stoga zanijekao postojanje objektivnih moralnih vrjednota. Napisao je: „Lako je objasniti taj moralni osjećaj kao naravni proizvod biološke i socijalne evolucije...“^[9]

Michael Ruse, filozof znanosti, slaže se s njim. On objašnjava:

„Moralnost je biološka adaptacija ništa manje negoli ruke, noge i zubi. Ako se promatra kao racionalno opravdan skup tvrdnji o nečemu objektivnom, etika je iluzorna. Razumijem da kada netko kaže 'ljubi svoga bližnjega kao sama sebe', on misli da upućuje na nešto iznad i onkraj sebe. Ipak, takva je referenca doista bez temelja. Moralnost nije ništa drugo doli sredstvo koje pomaže preživljavanju i reprodukciji ... A svako je dublje značenje iluzorno.“^[10]

Friedrich Nietzsche, veliki ateist iz 19. stoljeća koji je proglasio Božju smrt, razumio je da Božja smrt znači uništenje svega smisla i svih vrjednota u životu.

Smatram da je Friedrich Nietzsche bio u pravu.

Međutim, ovdje moramo biti vrlo oprezni. Pitanje ovdje ne glasi: „Moramo li vjerovati u Boga da bismo živjeli moralnim životom?“ Ne tvrdim da moramo. Niti je pitanje: „Možemo li prepoznati objektivne moralne vrjednote bez vjerovanja u Boga?“

Smatram da možemo.

Radije, pitanje glasi: „Ako Bog ne postoji, postoje li objektivne moralne vrjednote?“ Poput Mackieja i Rusea, ne vidim nikakav razlog za smatrati da je u odsutnosti Boga ljudska moralnost objektivna. Na kraju krajeva, ako nema Boga, po čemu su ljudi toliko posebni? Oni su samo slučajan nusprodukt prirode koji je evoluirao relativno nedavno na infinitezimalnoj čestici prašine izgubljene negdje u neprijateljskome i bezumnome svemiru te koji su osuđeni propasti kako individualno tako i kolektivno u relativno kratkome vremenu.

Prema ateističkome pogledu, neko djelo, recimo silovanje, možda nije društveno probitačno i tako je tijekom evolucije postalo tabu; no to apsolutno ne dokazuje da je silovanje doista pogrješno. Prema ateističkome pogledu, osim društvenih posljedica, nema ništa doista pogrješno u vašem silovanju nekoga.

Prema tome, bez Boga nema apsolutno ispravnoga i pogrješnoga koje bi se nametalo našoj savjesti.

Međutim, problem je što objektivne vrjednote postoje i duboko u sebi svi to znamo. Nemamo ništa više razloga za zanijekati objektivnu stvarnost moralnih vrjednota nego što imamo za zanijekati objektivnu stvarnost fizičkoga svijeta.

Ruseovo rasuđivanje u najboljem slučaju dokazuje samo da je naša subjektivna percepcija objektivnih moralnih vrjednota evoluirala. No ako se moralne vrjednote postupno otkrivaju a ne izumljuju, onda naše postupno i pogrješivo shvaćanje moralne sfere ništa manje ne podriva objektivnu stvarnost te sfere nego što naša postupna, pogrješiva percepcija fizičkoga svijeta podriva objektivnost te sfere.

Većina nas misli da shvaćamo objektivne vrjednote. Kao što sâm Ruse priznaje: „Čovjek koji kaže da je moralno prihvatljivo silovati malu djecu jednako je u krivu kao i čovjek koji kaže da je 2+2=5.“^[11]

Djela poput silovanja, mučenja i zlostavljanja djece nisu samo društveno neprihvatljiva ponašanja – ona su moralne grozote. Neke su stvari uistinu pogrješne. Slično tomu, ljubav, ravnopravnost i požrtvovnost doista su dobre. No ako objektivne moralne vrjednote ne mogu postojati bez Boga i ako moralne vrjednote postoje, onda logički i neizbježno slijedi da Bog postoji.

Taj argument možemo sažeti na sljedeći način:

1. Ako Bog ne postoji, ne postoje objektivne moralne vrjednote.

2. Objektivne moralne vrjednote postoje.

3. Dakle, Bog postoji.

Bog objašnjava povijesne činjenice o Isusovu životu, smrti i uskrsnuću

Povijesna osoba Isus iz Nazareta bio je izvanredan pojedinac.

Novozavjetni su kritičari postigli nešto poput konsenzusa da je povijesni Isus došao na scenu s neviđenim osjećajem božanskoga autoriteta, s autoritetom da stoji i govori u ime Boga.

Iz tog su razloga židovski vođe nahuškali na njegovo raspeće optužujući ga za bogohulu. Isus je tvrdio da je u njemu samome došlo Kraljevstvo Božje, a kao vidljivi dokaz te činjenice provodio je službu čudā i egzorcizama. Međutim, vrhovna je potvrda njegove tvrdnje bilo njegovo uskrsnuće od mrtvih.

Ako je Isus uskrsnuo od mrtvih, čini se da imamo pred sobom božansko čudo i, prema tome, dokaznu građu za Božju opstojnost.

Sad, većina bi ljudi vjerojatno mislila da je Isusovo uskrsnuće nešto što na temelju vjere jednostavno prihvaćaš ili ne. No zapravo postoje tri utvrđene činjenice, koje je prihvatila većina današnjih povjesničara Novoga zavjeta, za koje vjerujem da ih se najbolje može objasniti Isusovim uskrsnućem: njegov prazan grob, njegova ukazanja nakon smrti i podrijetlo vjerovanja Isusovih učenika u njegovo uskrsnuće. Pogledajmo ukratko svaku od njih.

Činjenica #1:

Skupina Isusovih ženskih sljedbenika pronašla je njegov prazan grob u nedjelju ujutro. Prema Jacobu Kremeru, austrijskome učenjaku koji se specijalizirao u proučavanju uskrsnuća, „velika većina učenjaka čvrsto je uvjerena u pouzdanost biblijskih izvještaja o praznome grobu.“^[12] Prema D. H. Van Daalenu, izuzetno je teško prigovoriti praznomu grobu na povijesnoj osnovi; oni koji to poriču, čine to na temelju teoloških ili filozofskih pretpostavki.

Činjenica #2:

U više navrata različiti su pojedinci i skupine vidjeli ukazanja živoga Isusa nakon njegove smrti. Prema Gerdu Lüdemannu, istaknutom njemačkom novozavjetnom kritičaru: „Može se uzeti kao povijesno sigurno da su Petar i učenici imali iskustva nakon Isusove smrti u kojima im se Isus ukazao kao uskrsli Krist.“^[13] Ovim su ukazanjima svjedočili ne samo vjernici nego i nevjernici, skeptici, pa čak i neprijatelji.

Činjenica #3:

Izvorni su učenici iznenada povjerovali u Isusovo uskrsnuće unatoč tomu što su imali svaku dispoziciju vjerovati suprotno. Razmislite samo o situaciji s kojom su se učenici suočili nakon Isusova raspeća:

1. Njihov je vođa bio mrtav, a židovska mesijanska očekivanja nisu uključivala ideju Mesije kojeg će, umjesto pobjede nad Izraelovim neprijateljima, oni sramotno pogubiti kao zločinca.

2. Židovska vjerovanja o zagrobnome životu isključivala su mogućnost da itko uskrsne od mrtvih u slavu i besmrtnost prije općega uskrsnuća mrtvih na kraju vremena.

Ipak, prvi su učenici odjednom toliko snažno počeli vjerovati da je Bog uskrsnuo Isusa od mrtvih da su bili spremni umrijeti za istinitost toga vjerovanja. Luke Johnson, novozavjetni učenjak na Sveučilištu Emory, izjavljuje: „Neka vrsta snažnoga, preobražavajućega iskustva potrebna je da bi se stvorila takva vrsta pokreta kao što je bilo najranije kršćanstvo.“^[14] N. T. Wright, ugledni britanski učenjak, zaključuje: „Iz tog razloga, kao povjesničar, ne mogu objasniti uspon ranoga kršćanstva osim ako Isus nije uskrsnuo od mrtvih, ostavljajući prazan grob iza sebe.“^[15]

Pokušaje objašnjenja ovih triju velikih činjenica – poput onoga da su učenici ukrali tijelo ili da Isus zapravo nije bio mrtav – suvremeni su istraživači univerzalno odbacili.

Činjenica je da jednostavno ne postoji plauzibilno naturalističko objašnjenje tih činjenica.

Prema tome, čini mi se da je kršćanin više nego dovoljno opravdan vjerovati da je Isus uskrsnuo od mrtvih i da jest onaj za koga se smatrao. Međutim, iz toga slijedi da Bog postoji.

Ovaj argument možemo sažeti na sljedeći način:

1. Tri su utvrđene činjenice u vezi sa sudbinom Isusa iz Nazareta: otkriće njegova praznog groba, njegova ukazanja nakon smrti i podrijetlo vjerovanja njegovih učenika u njegovo uskrsnuće.

2. Hipoteza „Bog je uskrsnuo Isusa od mrtvih“ najbolje je objašnjenje ovih činjenica.

3. Hipoteza „Bog je uskrsnuo Isusa od mrtvih“ povlači da Bog kojega je objavio Isus iz Nazareta postoji.

4. Dakle, Bog kojega je objavio Isus iz Nazareta postoji.

Boga se može neposredno spoznati i iskusiti

Ovo nije zapravo argument za Božju opstojnost. Radije, riječ je o tvrdnji da možete spoznati da Bog postoji potpuno neovisno o argumentima tako što ćete ga izravno iskusiti. To je bio način na koji su ljudi u Bibliji poznavali Boga, kao što profesor John Hick objašnjava:

„Bog im je bio znan kao dinamička volja koja je u međudjelovanju s njihovim vlastitim voljama, čista dana zbilja, s kojom se mora neizbježno računati kao i s razornom olujom i životvornim sijanjem sunca... Nisu razmišljali o Bogu kao o entitetu do kojeg su došli zaključivanjem, nego kao o zbiljnosti koju su iskusili. Bog za njih nije bio ... ideja koju usvaja um, nego iskustvena zbilja koja je davala značenje njihovim životima.“^[16]

Filozofi ovakva vjerovanja nazivaju „vjerovanja temeljna na ispravan način“ (eng. properly basic beliefs). Ona nisu utemeljena na drugim vjerovanjima, nego su radije dio temelja čovjekova sustava vjerovanjā.

Druga vjerovanja temeljna na ispravan način bila bi vjerovanje u stvarnost prošlosti, postojanje vanjskoga svijeta i prisutnost drugih umova poput vašega.

Kada malo bolje razmislite, nijedno od ovih vjerovanja ne može se dokazati. Kako biste mogli dokazati da svijet nije stvoren prije pet minuta s ugrađenim prividom starosti, poput hrane u našim trbusima od doručka koji zapravo nikada nismo pojeli i s tragovima sjećanja u našim mozgovima o događajima koje zapravo nikada nismo iskusili?

Kako biste mogli dokazati da niste mozak u bačvi s kemikalijama koji neki ludi znanstvenik stimulira elektrodama da biste vjerovali da ovdje slušate ovo predavanje? Kako biste mogli dokazati da drugi ljudi nisu zapravo androidi koji pokazuju sve izvanjske znakove ponašanja osoba s umovima, ali su u stvarnosti bezdušni entiteti slični robotima?

Iako su takve vrste vjerovanja temeljna za nas, to ne znači da su proizvoljna. Radije, utemeljena su tako što su formirana u kontekstu određenih iskustava. U iskustvenome kontekstu gledanja i osjećanja i slušanja stvari, prirodno formiram vjerovanje da postoje određeni fizički objekti koje zamjećujem.

Dakle, moja temeljna vjerovanja nisu proizvoljna, već prikladno (eng. appropriately) utemeljena u iskustvu. Možda ne postoji način da dokažem takva vjerovanja, ali ipak je potpuno racionalno držati ih. Trebali biste biti ludi da biste mislili da je svijet stvoren prije pet minuta ili da biste vjerovali da ste mozak u bačvi! Prema tome, takva vjerovanja nisu samo temeljna već i temeljna na ispravan način.

Na isti način, vjerovanje u Boga za one koji Ga traže vjerovanje je temeljno na ispravan način zasnovano na našem iskustvu Boga.

Ovo promišljanje možemo sažeti na sljedeći način:

1. Vjerovanja koja su prikladno utemeljena mogu se racionalno prihvatiti kao temeljna vjerovanja koja nisu utemeljena na argumentima.

2. Vjerovanje da biblijski Bog postoji prikladno je utemeljeno.

3. Dakle, vjerovanje da biblijski Bog postoji može se racionalno prihvatiti kao temeljno vjerovanje koje nije utemeljeno na argumentima.

Sad, ako je ovo točno, onda postoji opasnost da argumenti za Božju opstojnost zapravo odvrate nečiju pažnju od Boga samoga. Ako iskreno tražite Boga, Bog će vam svoje postojanje učiniti očitim. Biblija kaže: „Približite se Bogu i on će se približiti vama!“ (Jak 4,8). Ne smijemo se toliko usredotočiti na dokaze da propustimo čuti nutarnji Božji glas koji govori našim srcima. Za one koji slušaju, Bog postaje neposredna zbilja u njihovim životima.

Pet dobrih razloga za smatrati da Bog postoji

Vidjeli smo pet dobrih razloga za smatrati da Bog postoji:

1. Bog objašnjava postanak svemira.

2. Bog objašnjava finu ugođenost svemira za inteligentan život.

3. Bog objašnjava objektivne moralne vrjednote u svijetu.

4. Bog objašnjava Isusov život, smrt i uskrsnuće.

5. Boga se može neposredno spoznati i iskusiti.

To je samo dio dokazne građe za Božju opstojnost. Alvin Plantinga, jedan od vodećih svjetskih filozofa, izložio je oko dva tuceta argumenata za Božju opstojnost.^[17] Zajedno čine snažan kumulativni slučaj za Božju opstojnost.

Prema tome, smatram da je kršćanski teizam plauzibilan svjetonazor koji je preporučljiv promišljenomu razmatranju svakoga razumnog čovjeka.

Prijevod: Luka Ilić

Poveznica na engleski izvornik: https://www.reasonablefaith.org/writings/popular-writings/existence-nature-of-god/does-god-exist/